“Civilizacija” došla sa zapada donela nam je jarki, šareni primamljivi, očaravaljući poklon i mi smo oduševljeno pružili svoje nevine ručice, koje su nevešto cepale sjani papir sa čežnjom u očima i velikim očekivanjima u srcu. I dok su oko nas lagano rasle rešetke kapitalističkog kaveza, poklon je najzad bio otvoren, a u njemu samo spisak uputstava kako do pravog poklona doći. Tada smo, očajni, počeli slediti uputstva, a na tom putu, ostavljali komadiće svoje duše, kako bismo se mogli vratiti. Ne znam da li su ptice pojele mrvice što ostaše za nama, ali znam da je vrlo malo duše za bacanje ostalo, a spisak uputstava se ne bliži kraju. Probudite se, krenite u suprotnom smeru i, usput, svratite do Kapetan Mišinog brega, tajanstvene oaze, koja će svakom namerniku pomoći da pronađe svoj izgubljeni trag…

Foto: Marko Kostić

Priča o Kapetan Mišinom bregu, nazvanom po jednom od najimućnijih ljudi svoga doba, Miši Anastasijeviću, čoveku koji je ni iz čega stvorio ogromno bogatstvo, ali nikada nije zaboravljao svoje poreklo, niti okretao glavu od ljudi u nevolji, stalno podređujući svoje interese opštem dobru, postajući simbol čoveka koji je svoj put natrag uspeo da pronađe, počinje jednim požarom. Naime, Živorad Žika Stefanović, domaćin ovog divnog mesta, i njegova porodica nisu se na Kapetan Mišinom bregu našli pukim slučajem. Samo pedesetak metara iznad celokupnog kompleksa, bio je dom njegovog detinjstva, u jednom trenu pretvoren u pepeo. Sa zgarišta porodične kuće, kao desetogodišnji dečak, pošao je s majkom Zorom na danas potopljeno ostrvo Poreč, u potragu za izgubljenim snom. I svoj nadimak “Bosonogi”, duguje osećanju beznadežnosti i bespomoćnosti koje ga veže za detinjstvo, u čiju čast i danas hoda bos od ranog proleća do kasne jeseni.

Foto: Marko Kostić

Živorad je, sa svojom suprugom Dušankom, nakon teških tranzicionih godina, rešio da se posveti eko-turizmu, sa namerom da budu požrtvovani, autentični i da ne truju svoje poslovanje poterom za profitom, već da stvaraju taman onoliko koliko im je potrebno, u duhu komunističke filozofije, koju verno slede i propagiraju. U blizini zgarišta svoje kuće iz detinjstva, na brdu Oman, vidikovcu sa koga se pruža predivan pogled na Dunav i Donji Milanovac, sa stotinu sedamdeset i tri metra nadmorske visine.

Foto: Marko Kostić

Arkadijski, idiličan ambijent otpočinje prolaskom kroz fantastičnu kapiju, napravljenu, kao i brojne skulpture na koje ćete nailaziti, u okviru galerije pod otvorenim nebom, po imenu “Čovek, drvo, voda”. Živorad, samouki umetnik, pronalazio je godinama naplavljena stabla, kamenje neobičnog oblika i u svemu tome otkrivao skrivene skulpture, koje zapanjuju svojom originalnošću i pozivaju svakog posetioca da im da sopstveni smisao. Potom, možete posetiti Muzej vina, otvoren 2013. godine, u kome je, kako Živorad kaže, prva poseta besplatna, dok za drugu, i svaku buduću, morate platiti bocom vina, koja će odmah pronaći svoje mesto u muzeju, a vi dobiti magnet, suvenir za uspomenu na ovo predivno mesto.

Foto: Marko Kostić

Naravno, sve ovo dobija onu pravu boju, kada probate domaću rakiju od meda – stekovaču, čiji stari recept ostaje tajna, znana samo vlasnicima ovog malog raja. Tada ćete, uz autentične mirise vlaške kuhinje, koji dopiru sa takozvane Mišine sofre, uroniti u sentiment što vas seća na davno napuštene obale detinjstva. Nećete ovde pronaći ništa od onog industrijski stilizovanog, oku ugodnog, a duši mrskog repertoara, što vas redovno sreće po kafanama i restoranima urbanih džungli iz kojih ste pobegli. Ovde se može probati: pohovana ili dinstana kopriva, pite, proja, jagnjetina, jaretina, piletina, razne vrste sireva, domaće lepinje, pečene paprike i pečurke, čarobne vanilice, kao i razne salate od domaćeg, neprskanog povrća.

Foto: Marko Kostić

I ukoliko preterate sa medovačom, domaćim vinom ili vam se ovaj raj ne napušta tako brzo, možete prenoćiti u nekoj od soba koje vam stoje na raspolaganju uz pristojnu kompenzaciju. Stefanovići imaju zanimljiv koncept poslovanja po kojem, iako mogu više da zarade, ne žele da imaju previše gostiju. Kako kažu, zaustaviće se se na dvanaest kreveta, jer sa svakim gostom hoće da ostvare najneposredniji kontakt i da grade ime na miru i tišini. Smatraju da ukoliko prime veliki broj ljudi, dolazi do degradacije prostora, gubi se taj utisak neposrednosti i domaćinske atmosfere, zbog koje se gosti uvek vraćaju…

Stoga, podignite pogled sa ekrana, izađite iz rutine, oslušnite vapaj vaše raskomadane duše i posetite Kapetan Mišin breg, gde joj možete naći lek…